Smak svijeta

Kada sam jednog dana na televiziji gledao dnevnik čuo sam kako govore o smaku svijeta. Znao sam kako to nije istina, ali sam se opet bojao. Kad sam išao leći u strahu sam molio molitvu, a odjednom, u sebi, sam čuo riječ: „Ne boj se“, onda je u mene došao još veći strah. Kada me mama budila za školu smijao sam se. Mama me je zatresla, probudio sam se. Počeo sam razmišljati o tome, još uvijek je strah bio u meni, ali to me nije spriječilo, krenuo sam u školu i putem pjevao božićnu pjesmu. Sestra me gledala i smijala se. Pitao sam je: „Zašto se smiješ?“ ona mi je odgovorila: „Smiješan si, zašto pjevaš?“ Božja ljubav je bila uz mene i ja sam joj rekao: „Pjevaj i ti.“Ona je rekla: „Dobro.“ Pjevali smo, ona se podsmjehivala, bili smo sretni, nisam više imao strah od smaha svijeta, ali ona se bojala, tješio sam je kao što je Bog tješio mene.

Aleksandar Jozić, 6.a